Što ne vidimo kada gledamo uspješnu ženu?

Uz knjigu „Žena koja može sve — ali ne mora“ Tanje Vilović Šipuš

Na bolničkom ormariću žene koja se oporavlja od poroda stoji poslovna knjiga. Liječnik je primjećuje i prigovara rodilji što se, umjesto njegom djeteta, bavi poslom. Ona se ne upušta u raspravu, premda zna nešto što njegovu pogledu izmiče: upravo od toga posla žive i novorođeno dijete i ono koje je čeka kod kuće. U toj epizodi iz knjige Žena koja može sve — ali ne mora Tanje Vilović Šipuš otvara se prostor između tuđe prosudbe i življenoga iskustva. U njemu ostaje žena koju se procijenilo prije nego što ju se pokušalo upoznati.

A upoznavanje traži da se pogled zadrži dulje. Posao od kojega njezina obitelj živi počeo je za preuređenim ormarićem za cipele, uz povjerenje prvoga klijenta koji se, nakon odbijanja banaka, zadužio na vlastito ime kako bi joj pomogao. Iz takvih početaka poduzetnica i financijsko-računovodstvena stručnjakinja razvija pripovijest o samostalnosti čiju vrijednost dobro poznaje jer pamti koliko ju je stajala. S godinama, međutim, otkriva da sposobnost kojom je osvojila slobodu može postati razlog zbog kojega joj je ostaje sve manje. Svaki riješen problem učvršćuje očekivanje da ćemo znati riješiti i sljedeći, sve dok pohvala pouzdanosti ne preraste u prešutni dogovor da smo uvijek na raspolaganju. Poslovni sastanak završi, a u mislima se nastavlja raspored obiteljskoga života. Treba predvidjeti, zapamtiti i pobrinuti se da ništa ne izostane. Iza takva napora često ostaje samo uredno obavljen dan, pa je lako previdjeti osobu koja ga je omogućila. Upravo tu nastaje središnje pitanje knjige: „ako nešto mogu, znači li to da to uvijek i moram?“

Na razmeđu autobiografskoga zapisa i refleksivnoga eseja, Vilović Šipuš odgovor traži i u vlastitim pogreškama. Priznaje potrebu da bude nezamjenjiva, teškoću prepuštanja odgovornosti i trenutke u kojima je djeci darovima pokušavala nadoknaditi vrijeme. Pouke koje upućuje ženama zato zadržavaju trag iskustva iz kojega su nastale. Čitateljica ne mora dijeliti njezinu profesiju da bi prepoznala taj unutarnji razgovor: dovoljno je da je vlastitu potrebu odgodila jer je nečija druga zvučala hitnije. Autorica joj pomaže taj trenutak jasnije vidjeti, uz razumijevanje za ženu koja tada još nije znala kako postupiti drukčije.

Takvo razumijevanje ima i vrlo opipljivu stranu. Vlastiti prihod može značiti vrijeme za odluku, mogućnost odbijanja lošega posla ili sigurnost potrebnu za promjenu života. Razgovor o novcu tako prirodno prelazi u razgovor o dostojanstvu i odnosima. Autorica pritom ostaje dosljedna: veća zarada nikomu ne daje veće pravo na posljednju riječ, kao što se ni sav doprinos zajedničkom životu ne može pronaći na bankovnom računu. Upravo se ovdje otvara važan prostor i za muške čitatelje. Iza poslovne sigurnosti i odlučnosti partnerice ili kolegice mogu prepoznati napor koji im je dosad ostajao skriven, kao i potrebu za osloncem koju samostalna osoba također ima. Razumijevanje pritom ostaje uzajamno. Vilović Šipuš priznaje težinu partnerove potrebe za blizinom i propituje odnos kojem posao ostavlja tek ostatke vremena. Muškarac u tekstu može prepoznati i vlastite dvojbe, dok autorica od obiju strana očekuje spremnost da se saslušaju. Knjiga tako može približiti ljude koji su se navikli međusobno tumačiti prije nego što se pokušaju razumjeti.

Ozbiljnost tih pitanja prati humor kojim se autorica osvrće i na vlastite navike. Osjećaj krivnje dobiva obilježja neumorne zaposlenice, a odnosi se opiru urednosti bilance. Autoironija čuva bliskost, dok putovanja i nova iskustva postupno vraćaju vedrinu u priču. Žena koja je dugo razmišljala o tome što sve mora izdržati ponovno otkriva što je veseli. Naslovno „ne moram“ tada otvara mjesto željama koje nisu zakasnile samo zato što ih se ranije nije stiglo ostvariti.

Žena koja može sve — ali ne mora najprisnije će se obratiti čitateljicama koje znaju koliko se očekivanja može sakriti u pohvali njihovoj snazi. Njezina se pitanja tiču i onih koji s takvom ženom žive, rade ili je vole. Poznata rečenica „ona sve može“ nakon čitanja dobiva drukčiji prizvuk: uz divljenje se pojavljuje pitanje koliko smo toga prepustili upravo osobi kojoj se divimo. Možda ćemo sljedeći put, prije nego što joj povjerimo još jednu obvezu, poželjeti čuti kako je. I ostati dovoljno dugo da nam doista odgovori.

Danijel Tatić