Što mačke znaju o nama, a mi radije ne bismo čuli

Humoristična satira o predrasudama, pripadanju i svima nama

Sigurno poznajete nekoga tko uvijek mora imati posljednju riječ. U Mačkopsu taj netko ima brkove. Isprva će vas podsjetiti na susjeda, kolegu ili člana obitelji. Ako nastavite čitati, moglo bi vam postati malo teže nabrajati samo tuđa imena.

Danijel Tatić u ovom satiričnom romanu prepušta pripovijedanje mačkama, a one tu priliku koriste sa svom ozbiljnošću bića koja se izvrsno razumiju u tuđe slabosti. Svaka ima svoj glas, svoj ponos i objašnjenje zašto je baš ona u pravu. Njihove dosjetke, mala nadmetanja i brze replike stvaraju zadovoljstvo slično slušanju razgovora iz kojega ne želite otići jer biste mogli propustiti najbolju rečenicu. Čitatelj ulazi u društvo izrazitih karaktera, od kojih neki uspiju biti naporni i dragi u istom dahu. Vlasnici mačaka prepoznat će i onu tobožnju nezainteresiranost iza koje se sve budno prati, a zatim i trenutak kad se ista ta mačka primakne dovoljno blizu da je netko pomazi.

Špirova želja da bude glavni i Sitnijeva potreba da ga napokon ozbiljno shvate različiti su načini borbe za mjesto među drugima. Brkina upućenost u tuđe poslove zvuči poznato svakome tko je ikada imao susjede, a Iglina naglašena neovisnost skriva onu nelagodu koju osjetimo kad nam je do društva stalo više nego što želimo priznati. Njihove su naravi dovoljno mačje da oduševe mačkoljupce i dovoljno bliske našima da nas podsjete na odnose u obitelji, među prijateljima ili na poslu. Iza njihove samouvjerenosti sve se jasnije nazire potreba da budu prihvaćene.

Lakše je nasmijati se s ostalima nego riskirati da sljedeća dosjetka bude o nama. Dok nas zabavlja mačjim prepirkama, Tatić pokazuje kako se nečija različitost pretvara u etiketu i kako tuđa uvjerenost lako zamijeni vlastito razmišljanje. U pozadini romana raste pitanje koliko smo slobodni ako se bojimo misliti drukčije od svojega društva. Smijeh tada dobiva oštrinu koja seže daleko izvan mačjega svijeta.

A onda progovori netko drugi. Izmjenom mačjih pripovjedača Tatić nam stalno mijenja mjesto s kojega promatramo ostale. Onaj koji nas je maloprije živcirao otkrije nešto što nismo znali, pa se uhvatimo kako ga branimo. To iznenađenje čini čitanje zanimljivim: mišljenje koje smo s lakoćom stvorili više nam nije dovoljno. Poželjeli smo čuti i drugu stranu.

Dok razgovaramo o tome zašto je neka mačka nekome nepravedno presudila, lakše je progovoriti i o vršnjaku kojega svi zadirkuju. Tu se otvara pedagoška vrijednost Mačkopsa: roditeljima i učiteljima daje privlačan povod za razgovor o pritisku društva, a mlađim čitateljima priliku da razlikuju šalu koja povezuje od ismijavanja koje nekoga izdvaja. I odraslima ostavlja sasvim upotrebljivu pouku: većina može biti glasna, duhovita i potpuno u krivu. U romanu koji se tako dobro zabavlja našim slabostima ima mnogo razumijevanja za njih. Njegove mačke žele biti važne i samostalne, a istodobno trebaju bliskost. U toj napetosti prepoznajemo i vlastitu želju da nas netko prihvati bez uvjeta da se najprije pretvorimo u savršeno društvo.

Mačkopas, u izdanju Naklade Arka, zabavlja onom vrstom humora zbog koje poželimo nekome pročitati odlomak naglas. A kad se smijeh stiša, ostaje dobar razlog da prije sljedeće presude saslušamo još jedan glas. Možda će nam tada i za vlastitim stolom biti malo lakše prepustiti posljednju riječ.

Deni Vlačić